Suicid liječnika jedna je od najtiših, ali i najopasnijih kriza hrvatskog zdravstvenog sustava. I dok se o tome rijetko govori javno, liječnice Petra Sertić i Lea Murn, osnivačice inicijative i udruge Sentinel Uma, javno progovaraju o ovom problemu. Njihovo istraživanje među studentima medicine pokazalo je zabrinjavajuću sliku. Svaki treći student imao je suicidalne misli tijekom studija.
- Gotovo svatko od nas izgubio je kolegu zbog suicida. To nas je natjeralo da reagiramo - ističu Lea i Petra. Dodaju da je najpotresnije to što liječnici često pomažu svima osim sebi.
- Najvredniji trenuci našeg rada bili su poruke kolega koji su nam rekli da ih je naš rad potaknuo da, nakon godina šutnje i skrivene borbe s depresijom, konačno potraže pomoć - kažu.
U Hrvatskoj, ističu, ne postoji sustavna statistika o suicidu među liječnicima.
- Radni uvjeti i organizacijski faktori imaju vrlo važan utjecaj na mentalno zdravlje zdravstvenih djelatnika. Suočeni smo s kroničnim nedostatkom osoblja, a zdravstveni sustav mora funkcionirati 24 sata na dan 7 dana u tjednu. U takvim okolnostima teret nerijetko najviše pada upravo na one koji su najsposobniji, najmotiviraniji i najposvećeniji, što ih s vremenom može dovesti do iscrpljenosti i izgaranja. U našem webinaru o sindromu izgaranja govorili smo o paradoksu zdravstvenog sustava: oni koji najviše mogu i žele često su oni koji prvi 'izgore'. Sustav rijetko procjenjuje koliko dodatnog posla pojedinac može podnijeti i kakav to psihički teret nosi. Prečesto se problem prepoznaje tek kad je kasno, kad osoba završi na bolovanju zbog ozbiljnih psihičkih ili fizičkih tegoba, ili kad se dogodi tragedija poput suicida. Iskustva drugih zemalja pokazuju da zakonsko ograničavanje radnog vremena i obvezni odmori mogu značajno smanjiti rizik od burnouta i suicida. To su rješenja koja i mi trebamo ozbiljno razmotriti - poručuju.
'Mnogi liječnici ne pokazuju rane znakove'
- Liječnici su često perfekcionisti, skloni samokritici i samoiscrpljivanju. Naviknuti su brinuti o drugima, ali ne i o sebi. Kad se te osobine sudare s dugotrajnim stresom i manjkom podrške, posljedice mogu biti teške - dodaje Murn.
Iza profesionalne maske često se krije duboka patnja.
- Mnogi liječnici ne pokazuju rane znakove. Funkcioniraju savršeno dugo, sve dok ih unutarnje beznađe ne slomi, a radni uvjeti dodatno pogoršavaju rizik. Sustav koji godinama radi s premalo ljudi, a s previše posla, povećava rizik od burnouta. U zdravstvu najmotiviraniji najviše stradavaju. Ti ljudi vuku sustav, rade prekovremeno, preuzimaju tuđe terete i prvi 'izgore' - dodaje Sertić.
Podsjećaju da druge zemlje bilježe bolje rezultate kad ograniče radno vrijeme i uvedu obvezne odmore, mjere o kojima bi se i u Hrvatskoj moralo ozbiljno razgovarati.
Prema iskustvima kolega koji su im se javljali, stigma je jedan od najvećih razloga zbog kojih liječnici izbjegavaju potražiti pomoć.
- Slušale smo priče o ismijavanju, o pogrdnim komentarima onih koji su potražili psihološku pomoć, o neovlaštenom uvidu u medicinsku dokumentaciju. Neki su nam rekli da su kao pacijenti izgubili povjerenje u sustav u kojem rade - govore.
Ističu da prevencija mora biti sveobuhvatna.
- Potrebna nam je kontinuirana edukacija o mentalnom zdravlju, dostupna i besplatna psihološka podrška, povjerljivi i anonimni kanali pomoći - navode.
Uspješne zemlje, dodaju, pokazuju da kombinacija tih mjera dovodi do pada suicidalnih misli među zdravstvenim djelatnicima.
Na pitanje kako prepoznati liječnika u krizi kažu da najviše pomaže iskrena briga.
- Jednostavna pitanja 'Kako si?' i 'Mogu li ti pomoći?' mogu biti presudna - kaže Murn.
Znakovi na koje treba obratiti pozornost su, kako dodaju, povlačenje, potištenost, pad funkcionalnosti, cinizam, verbaliziranje crnih misli.
Na pitanja postoje li programi psihološke podrške za liječnike u Hrvatskoj i jesu li oni dostupni u praksi odgovaraju nam da u Hrvatskoj postoje određeni programi psihološke podrške namijenjeni liječnicima - primjerice telefonska linija pomoći na broju 01 4500 825 i e-mail psiholoska.pomoc@hlk.hr.
- Savjetovanja su anonimna, dostupna 24 sata na dan, a vode ih psihijatri i klinički psiholozi. Ipak, prema našim saznanjima s terena, takvi programi još nisu dovoljno zaživjeli u praksi. Razlozi za to su višestruki: stigma i strah od osude kolega, nepovjerenje prema institucijama, bojazan od gubitka licencije. Mnogi liječnici kažu nam da im je upravo to prepreka u traženju pomoći kad im je najpotrebnija - kažu liječnice zaključujući kako je mit da razgovor o suicidu potiče suicidalno ponašanje te da je mnogima olakšanje kad čuju da nisu sami.