To jutro 13. travnja prolazilo je relativno mirno u ukrajinskom Sumiju. Kao i gotovo svake nedjelje, Kiril Iliašenko (13) sjeo je s majkom Marinom na autobus kako bi otišli posjetiti baku koja živi na drugom kraju grada. pisao je Kyiv Independent. Veselili su se ručku, druženju, samo da se malo odmaknu misli od prokletog rata. Grad je tog jutra bio nešto življi nego inače, obilježavala se Cvjetnica, mnogi su bili na putu za crkvu...
U idućoj sekundi u gradu je zavladao pakao. Oko 10:20 ruske rakete počele su padati na centar Sumija. Jedna od njih pala je u neposrednoj blizini autobusa u kojem su bili Kiril i Marina, unutra je bilo oko 40 putnika.
. Autobus je kasnije postao poznat kao 'autobus smrti'...
- Pao sam na pod iste sekunde i osjetio sam kako staklo pada po meni. Pričekao sam da prestane, ustao sam i pokušao otvoriti vrata autobusa - prepričava za Kyiv Independent Kiril detalje tog užasnog dana.
- Vikala sam vozaču da otvori vrata, osjetila sam vatru kako se širi autobusom. Lice mi je bilo cijelo krvavo - priča Kirilova majka Marina.
- Bila sam užasno prepadnuta. Autobus je gorio, znala sam da moramo odmah izaći - kaže dalje Marina.
Preživjeli u autobusu bili su ošamućeni od snažnog udara, ali 13-godišnji Kiril ostao je pribran. Bacio je torbu kroz prozor i skočio na nju da izbjegne krhotine.
Čim je uspio otvoriti vrata, zarobljeni iz autobusa počeli su bježati na sigurno...
- Prvo sam vidio mamino krvavo lice dok su ljudi izlazili iz autobusa. Vani sam vidio tijela kako leže na tlu. Bilo je tu puno ljudi. Ali u tom trenutku nisam mogao misliti o tome - kaže mali junak Kiril, koji je zbog svojih postupaka nagrađen počasnim priznanjem gradskog vijeća Sumija.
- Hvala ti. Ovo je bio čin pravog muškarca - kazao mu je vršitelj dužnosti gradonačelnika Sumija Artem Kobzar dok mu je uručivao nagradu. U bolnici ga je posjetio i ukrajinski ministar unutarnjih poslova Ihor Klimenko i čestitao mu je na hrabrosti.
Samo u ovom napadu Rusi su ubili 35 Ukrajinki i Ukrajinaca. Broj žrtava mogao je biti i veći da nije bilo hrabrog Kirila.
- Javilo mi se puno prijatelja iz škole kako bi mi se zahvalili. Jednome je u autobusu bila baka, drugome teta - kaže Kiril, koji je poslije ruskog napada završio u bolnici na liječenju. U lubanju mu se zabilo nekoliko komadića gelera...
A samo nekoliko tjedana nakon ovog brutalnog ruskog udara mali Kiril vratio se treninzima hrvanja. I ne samo to, 29. svibnja osvojio je srebrnu medalju na Europskom prvenstvu u hrvanju na pijesku za mlađe od 15 godina. Natjecanje se održalo u Hrvatskoj, u Poreču...