Svakodnevno se čudim činjenici da su ustaše, osamdeset godina nakon kraja Drugog svjetskog rata, uspjeli postati nešto što za vrijeme rata nisu bili. A postali su simbol hrabrosti i nacionalnog poštenja, pa samim time uzor nekim braniteljima, ali i velikom broju mladića i djevojaka koji misle da ustašovanjem naglašavaju svoje domoljublje. Kada bi svi oni odlučili pročitati barem jednu knjigu koja na znanstveno utemeljen način obrađuje Drugi svjetski rat na našem području shvatili bi koliko su u krivu. Prije svega, a to je i ključno, shvatili bi da ustaše nisu bili goloruki mladići koji su do oružja došli zarobljavanjem neprijateljskih vojnika, niti su bili hrabri borci za slobodu. Jer činjenice govore da su ustaše na vlast i do oružja došli isključivo zahvaljujući pomoći stvarnih gospodara Hrvatske – Nijemaca i Talijana, da već nekoliko mjeseci nakon uspostave NDH nisu mogli kontrolirati najveći dio vlastitog državnog teritorija, kao i da su u svim velikim bitkama protiv partizana (npr. na Kozari, Neretvi, Sutjesci…) ustaše bili tek pomoćne jedinice njemačkoj i talijanskoj vojsci. Drugim riječima, cijelo vrijeme rata ustašama su red i mir na teritoriju vlastite države uspostavljali stranci. Ali, nije da ustaše nisu znali pokazati mišiće i sposobnost baratanja svim vrstama oružja, posebno noževima i maljevima. Nažalost, tim “vještinama” uglavnom su svjedočili zarobljeni civili nad kojima su se nemilosrdno iživljavali. Uostalom, ima li većeg herojstva i ratničke vještine od ubijanja desetaka tisuća bespomoćnih staraca, žena i djece?

Za razliku od ustaša partizani su u rat otišli goloruki kako bi svoju zemlju bez ičije pomoći oslobodili od okupatora. U tome su, nakon četiri godine nevjerojatne hrabrosti, požrtvovnosti i solidarnosti napokon i uspjeli. To što su mladići i djevojke u partizanskim uniformama postigli neusporedivo je s ičime što se tih godina događalo u Europi. I zato, osamdeset godina kasnije, njihovo herojstvo ističu povjesničari, vojni analitičari, ali i političari sa svih strana svijeta. Osim onih iz Hrvatske.

U pokušaju povijesno – revizionističkog obrata posebno mi je zanimljivo štovanje Ante Pavelića. Za sve njih evo jedne kratke usporedbe lika i djela poglavnika ustaškog pokreta s likom i djelom vođe partizanskog narodnooslobodilačkog pokreta. Tri godine stariji Pavelić nije se borio u Prvom svjetskom ratu jer je proglašen vojno nesposobnim. Za razliku od njega Tito je ratovao na bojištima od Balkana do Rusije zbog čega mu je i dodijeljeno odlikovanje za hrabrost. Nakon rata Ante Pavelić je postao političar i poslanik u skupštini u Beogradu. Kao takav položio je i zakletvu kojom obećava vjernost kralju iz srpske dinastije Karađorđević. Tito nikada nije prihvatio kralja i monarhiju, a kamoli da bi im se zaklinjao na vjernost. Drugi svjetski rat Ante Pavelić proveo je u vojničkoj odori, ali je bojište i oružje vidio jedino u filmskim žurnalima. Iz vojne se u civilnu odjeću presvukao kada je potajice bježao iz svoje zemlje, od svog naroda i vojske. Tito je cijeli rat proveo kao vojni zapovjednik, te sa svojim suborcima prošao sve najveće bitke protiv Nijemaca, Talijana, četnika i ustaša. Pavelića su na vlast postavili stranci, Nijemci i Talijani, skupo to naplativši oduzimanjem hrvatskog teritorija i pljačkanjem hrvatskih resursa. Tito je na vlast došao zahvaljujući hrabrosti svojih vojnika i masovnoj podršci naroda, vrativši pritom kao ratni pobjednik sav teritorij kojega se Pavelić odrekao. Poglavnik se svojim uzorima Mussoliniju i Hitleru, iako su djelovali na štetu Hrvatske, nije htio ni mogao suprotstaviti. Tito se svom uzoru, Staljinu, onoga trena kada je počeo djelovati protivno interesima države kojoj je bio na čelu, oštro suprotstavio. Pavelić je posljednje godine života proveo kao međunarodni bjegunac po zemljama u kojima su na vlasti bili (pro)fašistički režimi. Umro je u anonimnosti kao potpuno beznačajna ličnost, a na njegovom sprovodu nije se pojavio niti jedan međunarodni uglednik. Tito je umro kao jedan od najuglednijih državnika svog vremena. Posljednju počast došlo mu je izraziti 209 delegacija iz 127 zemalja, uključujući 4 kralja, 5 prinčeva, 38 predsjednika i 24 premijera. Drugim riječima, pojavili su se svi koji su u tom trenutku nešto značili u svjetskoj politici.

Iz svega navedenog se nameće ključno pitanje. Kako vojnici koji su ratovali za interese i pod zapovjedništvom stranaca, čije se “junaštvo” dokazivalo mučenjem, progonima i ubijanjem nedužnih civila, ali ne i hrabrošću u velikim bitkama s partizanima ili npr. obranom Zagreba do posljednje kapi krvi u svibnju 1945., vojnici koje je Hitlerov opunomoćenik u NDH Edmund Glaise von Horstenau nazvao “teroristima”, “čudovištima”, “sadistima” i “bandom ubojica i zločinaca”, mogu ikome postati uzor i simbol domoljublja? Znam sigurno da odgovor na to pitanje nemaju doktori povijesnih znanosti. Trebalo bi provjeriti imaju li neki drugi doktori.