Majka Tereza, rođena kao Anjezë Gonxhe Bojaxhiu 1910. godine u Skoplju, jedna je od najpoznatijih humanitarki 20. stoljeća. Cijeli svoj život posvetila je služenju najsiromašnijima i najzapuštenijima, osobama koje su često bile odbačene od društva i lišene osnovnog ljudskog dostojanstva. Posebno mjesto u njezinu radu zauzimala je briga za gubavce, bolesnike koji su u mnogim sredinama bili stigmatizirani, izolirani i prepušteni patnji u samoći.
U Indiji, gdje je djelovala najveći dio života, guba je za mnoge značila društvenu smrt. Oboljeli su bili protjerani iz obitelji i zajednica, živjeli su na rubovima gradova, bez liječenja, njege i nade. Majka Tereza nije ih promatrala kao bolest, nego kao osobe. Dodirivala ih je bez straha, previjala im rane, hranila ih, prala i ostajala uz njih u trenucima najveće boli. Svojim je primjerom pokazivala da suosjećanje ne poznaje granice ni odbojnost.
Važno je pritom razumjeti i samu prirodu gube. Guba (lepra) je kronična zarazna bolest uzrokovana bakterijom Mycobacterium leprae, ali se ne prenosi lako. Za zarazu je obično potreban dugotrajan i blizak kontakt s neliječenom osobom, najčešće putem kapljičnog puta (sekreti iz nosa i usta), a ne običnim dodirom, njegom rana ili kratkotrajnim kontaktom. Osim toga, većina ljudi ima prirodni imunitet na gubu i nikada se ne zarazi, čak ni ako je izložena bakteriji.
Zbog toga se Majka Tereza, unatoč desetljećima provedenim u bliskom kontaktu s gubavcima, nije zarazila. Njezina hrabrost nije bila nepromišljena, nego je bila utemeljena i na stvarnim medicinskim činjenicama, iako ona sama nikada nije stavljala naglasak na znanstvena objašnjenja. Za nju strah od zaraze nije smio biti prepreka ljubavi i služenju. Njezino ponašanje istodobno je razbijalo mitove o gubi i smanjivalo strah i predrasude u društvu.
Osnivanjem Družbe Misionarki ljubavi 1950. godine, stvorila je mrežu domova i leprozorija u kojima su gubavci dobivali ne samo medicinsku skrb, nego i ono što im je najviše nedostajalo – osjećaj da su voljeni i prihvaćeni. Za Majku Terezu, služenje gubavcima bilo je izravno služenje Kristu u “najmanjoj braći”, kako je često govorila. Nije tražila velike riječi ni priznanja, nego je naglašavala vrijednost malih djela učinjenih s velikom ljubavlju.
Njezina posvećena njega gubavaca ostala je snažan simbol bezuvjetne ljubavi, hrabrosti i razbijanja straha. U svijetu koji se često okreće od patnje i bolesti, Majka Tereza pokazala je da istinska humanost započinje ondje gdje smo spremni razumjeti, približiti se i prihvatiti one koje drugi izbjegavaju.