Hrvatska ljevica zaštitu od HOS-ovaca, ustaštva, probuđenog desničarskog radikalizma počela je tražiti u - Franji Tuđmanu.

"Ispada da kao SDP-ovac moram braniti od HDZ-ovaca njihovog osnivača i našeg prvog predsjednika, ali u ovom slučaju to mi nije problem", poručio je potpredsjednik SDP-a Mišel Jakšić jutros na N1 televiziji, poručujući Gordanu Jandrokoviću i Ivanu Anušiću da još jednom poslušaju i pročitaju što je Franjo Tuđman govorio o HOS-u, NDH, Anti Paveliću, ustaštvu, "Za dom spremni" i antifašizmu.

I tako, oni koji su godinama radili na rušenju Tuđmana i na detuđmanizaciji Hrvatske, oni koji su bili političke žrtve Tuđmanove autokratske samovolje i svrstavani u "zelene i žute vragove", sada u Tuđmanu pronalaze saveznika u borbi protiv probuđenog ustaštva.

Jer, prvi hrvatski predsjednik, partizanski general i general JNA početkom devedesetih zabranio je HOS, ukinuo njihove postrojbe, odrekao se NDH kao zločinačke tvorevine, govorio da su ustaše bile veliko zlo Hrvatske.

I ako je to doista bilo tako, može se postaviti pitanje je li Franjo Tuđman to govorio i poduzimao radi Hrvatske ili ipak radi sebe?

Dvostruke konotacije NDH

Već na prvom Saboru HDZ-a Franjo Tuđman udario je temelje "dvostrukim konotacijama" Nezavisne Države Hrvatske, proglasivši je "kvisliškom tvorbom i fašističkim zločinom", ali i "izrazom povijesnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom". To je trebao pridonijeti pomirenju hrvatskog naroda u jeku agresije i Domovinskog rata, a zapravo je pomirilo osnivačke frakcije HDZ-a: bivše komuniste i antifašiste i ustašku, radikalnu, desničarsku dijasporu.

Na tim stranačkim frakcijama Tuđman je kasnije vodio HDZ, a ustaški revizionizam eksplodirao je nakon 1990. godine, kroz afirmaciju znakovlja, insignija, pozdrava, Thompsonovih "Čavoglava", HOS-ovih postrojbi, povratka ustaške dijaspore, politike koja je bila na tragu zločinačke NDH, primjerice prema manjinama, prema BiH, prema unutarnjem ustroju, demokraciji, medijima...

Valuta i ulice

U Tuđmanovo doba nicale su ulice nazvane po ustaškim dužnosnicima, Hrvatska je dobila kunu kao službenu valutu i parlament je preimenovan u Hrvatski državni sabor, kao i u vrijeme NDH. Dijelile su se penzije ustašama i domobranima, umanjivao zločinački karakter NDH. Osnovan je HOS s nazivima ustaških zločinaca i Tuđmanova vlast sa svime time nije imala problem.

Problem je nastao u trenutku kad su HSP i HOS kao njegova stranačka vojska počeli ugrožavati Tuđmana i HDZ.

U rujnu 1991. godine Dobroslav Paraga i Ante Paradžik održavaju demonstraciju HOS-a u centru Zagreba, nakon čega je Paradžik ubijen iz zasjede, a Paraga poslije pada Vukovara strpan u zatvor. HSP je tada organizirao prosvjede na Trgu bana Jelačića i Anto Đapić nazvao je Tuđmana "tvorcem policijske države". Pred sjedištem HSP-a u Starčevićevu domu u Zagrebu HOS-ovci su zauzeli borbene položaje, da bi u studenom iste godine postrojbe HOS-a bile ukinute i priključene Hrvatskoj vojsci.

U tim ratnim godinama radikalni HSP počeo je u anketama ozbiljno ugrožavati HDZ, a Paraga i njegova stranka kritizirati Tuđmana, pa se hrvatski predsjednik promptno obračunao s tom prijetnjom.

Ne s ustaštvom, nego s političkom konkurencijom.

Ne samo radi Hrvatske, već prvenstveno radi sebe i svoje stranke.

Rušenje antifašizma

Dok se Franjo Tuđman rješavao ustaša u suparničkoj političkoj stranci, u Hrvatskoj je srušeno na tisuće antifašističkih spomenika, pomno je brisano nasljeđe NOB-a, ukidani su nazivi ulica i trgova, umanjivane su žrtve Jasenovca, širio se antisemitizam i antisrpsko raspoloženje, a Hrvatska se postupno okrenula povijesnom revizionizmu i rehabilitaciji ustaštva.

Ne samo njihovih simbola i pozdrava, nego i politike koja je obilježavala tu zločinačku klerofašističku tvorevinu. 

Naravno, osim Titova trga u Zagrebu. Kojeg je Tuđman osobno štitio.

Ali je zato, u maniri pravog autokrata, ukinuo naziv nogometnog kluba Dinamo. 

Skrivali grijehe

Kao i u slučaju NDH, Tuđmanova Hrvatska skrivala je vlastite grijehe iza floskule o "povijesnoj težnji Hrvata za samostalnom državom", državom koja je bila prožeta ratnim zločinima, kriminalnom pretvorbom, jačanjem represivnog aparata, obračunom s političkim protivnicima, gušenjem medija, lažiranjem izbora, uzurpacijom institucija, kontrolom pravosuđa, jačanjem kulta ličnosti, konc-logorima, te naročito podjelom Bosne i Hercegovine.

Franjo Tuđman ukinuo je HOS i obračunao se s HSP-om, ali Hrvatska zbog toga nije bila puno bolja država, niti je HDZ bio puno bolja stranka. Niti je hrvatski antifašizam od toga imao neke velike koristi.

Štoviše, kad god je tumačio važnost antifašističkog nasljeđa, Tuđman se nastupao s oportunističkih pozicija, zastupajući tezu da Hrvatska nikad neće biti priznata ako se odrekne partizanskog pokreta i antifašizma.

Pomirba s ustašama

Franjo Tuđman nije volio ustaše, NDH, HOS, ZDS, ali se njima koristio i otvarao im prostor kad god mu je to bilo politički korisno ili neophodno u izgradnji vlastite dominacije i dominacije HDZ-a, a sve to pod parolom "povijesne pomirbe" hrvatskog naroda.

U tom paketu Tuđman je 1996. godine pripremao prenamjenu Memorijalnog područja Jasenovac u poprište sjećanja na žrtve komunizma i fašizma, što je Feral Tribune popratio naslovnicom "Kosti u mikseru".

Sve to, kao i mnogo više od toga, provodio je današnji saveznik hrvatske ljevice Franjo Tuđman.

Tuđman nije pobjeđivao ustaše i udbaše, već se njima služio i na njih oslanjao, odbacujući ih kad su mu počeli smetati ili ga ugrožavati. Igrao je kolo s ustaškom dijasporom, s desnim radikalima, s klerikalnim nacionalistima, gradeći istovremeno državu koja je bila daleko od ideala moderne, europske, demokratske države.

Antifašizam u Tuđmanovoj državi nije bio zaštićen. Zaštićen je bio samo Franjo Tuđman.