U dućanu me znaju pitati 'Marija, kakva je prognoza za sutra'. Ja im samo kažem 'Vidjet ćete sami', našalila se Marija Ritoša (63) iz Koprivničkih brega koja od svoje 15. godine zapisuje Lucijin kalendar.

Lucijin kalendar je stari pučki običaj u Hrvatskoj i nekim drugim slavenskim krajevima, vezan uz blagdan svete Lucije (13. prosinca). Služio je za predviđanje vremena u nadolazećoj godini, osobito važnog za poljoprivredu. Kako nam je objasnila Marija, na 13. prosinca započinje praćenje vremena. Svaki sljedeći dan do Badnjaka (24. prosinca) predstavlja prognozu jednog mjeseca sljedeće godine.

- Koristim samo moju prognozu. Mobitel ne gledam. Do sada mi se zapisivanje prognoze uvijek pokazalo točnim. Gledam prirodno, prema vremenu. Ne koristim toplomjer, ne gledam koliko kiša pada. Na primjer, danas je na redu prognoza za lipanj, ali zapisujem tek navečer jer ne znam hoće li još pasti kiša. Onda napišem, cijeli dan sunčano. Tako sam i prošlih godina pisala. Jutro sunčano, kasnije oblačno, navečer kiša - objasnila je posljednja čuvarica ove tradicije.

Prema svemu zasad, iduće godine nas, kako je rekla, čeka tmurna godina.

- Do lipnja će biti maglovito, oblačno i sivo. Tek od kraja svibnja počet će sunčanije. Lipanj i srpanj mogli bi biti lijepi, možda i kolovoz, ali kolovoz je uvijek neizvjestan. Može biti lijep, a može biti i kišovit. Rujan bi mogao biti pola sunčan, pola kišovit. Sve u svemu, čini mi se da nas čeka prilično tmurna godina - rekla nam je Marija.

Njegovanje ove tradicije ne bi zaustavila. To joj je, kako je rekla, najbolji dio dana. Do sada nije niti jedan dan preskočila. Sve je počelo kada joj je baka pokazala što radi.

- To mi je obaveza. Mislim, nije obaveza, ali volim da moja djeca, a sutra i unuci, to čitaju. Kao što sam ja čitala zapise svoje bake i roditelja. Imala sam negdje oko 15 godina. Moja baka je bila rođena 1904., a umrla je s 96 godina. Kad sam ja krenula u školu, ona je još nastavila pisati. Onda mi je jednog dana rekla 'Znaš kaj, ja sam već stara, sad ti to nastavi'. A znate kakvi su mladi. Mislila sam, a kaj bih ja to pisala. Onda me mama potaknula da pišem - rekla je.

Dodala je da je osim njene bake pisala i njezina sestra. One su se time potpuno bavile jer nisu imale televizor ni radio. Po tome su se ravnali svi poljoprivrednici. Ako je bio snijeg ili kiša, zapisale bi. Ako je bila veljača hladna i vjetrovita, i to su zapisivale. Nakon deset ili petnaest godina vidjelo se da je neka godina slična drugoj.

- Tako sam ja nastavila dalje. Zapisujem i važne datume. Vjenčanja, krštenja, rođendane. Nekad nije bilo pozivnica, pa sam zapisivala gdje smo bili na svadbi i čije je bilo vjenčanje. Ljudi me često pitaju kad je kome rođendan, a ja imam sve zapisano, i u glavi i na papiru. Zapisujem i prirodne katastrofe koje su nas zadesile, poplave, oluje, potrese. Zapisala sam i velika nevremena, poput onog iz 2010. kad je porušilo stabla i spomenike, kao i potres u Zagrebu. Sve to pišem - kazala je.

Najviše joj je žao, kako nam je rekla, što je dobar dio svojih i bakinih bilježnica izgubila.

- Mladi to danas ne žele raditi. Moja nećakinja Štefanija pokazuje zanimanje i nadam se da će ona nastaviti njegovati tu tradiciju. Moraš to raditi svaki dan. Ali mladi danas imaju svoje na mobitelima. Oni samo stisnu tipku. A meni je lijepo te knjige čitati, gledati po godinama što je bilo - rekla je.

Prognozu isključivo zapisuje u bilježnicu. Kako nam je rekla, papir trpi.

- Na kompjuteru se sve lako izgubi, a ovako ostane. Ponosna sam što sam čuvarica ove tradicije- zaključila je. 