Ako zakon neke države to dopušta, medicinski gledano je i potpomognuta oplodnja moguća u kasnijoj dobi žene, kaže za 24sata prof.dr.sc. Velimir Šimunić, stručnjak za ovo područje, komentirajući slučaj para iz Podgorice, koji nakon 22 godine pokušaja čeka svoje prvo dijete. Njoj je 57, a njemu 69 godina, termin za dolazak bebe na svijet je u travnju. Kako u Makedoniji ne postoji dobno ograničenje za žene u postupku potpomognute oplodnje, kao što je recimo slučaj u Hrvatskoj, par je tamo potražio pomoć, i bebu očekuju kroz dva mjeseca.
- U nekim državama, poput Makedonije, ne postoje dobna ograničenja. Kod nas u Hrvatskoj, kao i u većini država EU, granica je najčešće 45 godina, negdje i 48, 49 - jer starenjem nastupaju i generalne, kao i ginekološke bolesti. Populacija u 60-ima bolesnija je nego ona u 40-ima, značajno su veće komplikacije u trudnoći, visoki tlak, mogućnost krvarenja, a carski rez postaje gotovo pa obavezan način poroda, kaže dr. Šimunić. Dugogodišnji je predsjednik Hrvatskog društva za humanu reprodukciju i ginekološku endokrinologiju pri Hrvatskom liječničkom zboru, i još je početkom 80-ih započeo program potpomognute oplodnje u Petrovoj u Zagrebu. Vodio je skupinu liječnika zaslužnu za prvu bebu "iz epruvete" u Hrvatskoj, koja se tad svrstala uz bok samo osam zemalja u svijetu s tim postupkom.
- Ako su spolne stanice, gamete, donirane, uzete od mlađe donorice, kromosomski rizici su puno manji, pojašnjava dr. Šimunić, dodajući da se oplodnja kod žena u starijoj dobi u pravilu i obavlja s doniranim jajnim stanicama. Struka općenito smatra da nakon 45. godine života šanse za začeće vlastitim jajnim stanicama gotovo da i ne postoje. "Čuda" su moguća, no jako rijetko.
Nakon postupka potpomognute oplodnje, kaže liječnik, maternici žene starije dobi se lijekovima pomaže da održava trudnoću, odnosno da stvara hranu za plod, godine nisu prepreka za to.
- Izvedbeno je to moguće, i nije velika atrakcija, atrakcija je samo hrabrost žene, kao i zakonodavstvo u kojem nema ograničenja, zaključuje dr. Šimunić.
Pema hrvatskom Zakonu o potpomognutoj oplodnji, pravo na na nju imaju punoljetni i poslovno sposobni žena i muškarac koji su u braku, odnosno u izvanbračnoj zajednici, i koji su s obzirom na životnu dob i opće zdravstveno stanje sposobni za roditeljsku skrb o djetetu. Pravo na postupak na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje ima žena, u pravilu, do navršene 42. godine života. Liječnik koji provodi postupak iz osobito opravdanih zdravstvenih razloga može omogućiti pravo na medicinski pomognutu oplodnju i ženi nakon navršene 42. godine života. Nakon 45. godine liječnici smatraju da postupak više nema smisla.
Zakon u Hrvatskoj dozvoljava medicinski potpomognutu oplodnju doniranim spolnim stanicama, no mi nemamo više ni banku sperme niti imamo banku jajnih stanica. Osim toga donor ili donorica po zakonu ne smiju biti anonimni, što "ubija" želju za doniranjem, kao i činjenica da se doniranje, kao što je nekad bio u slučaju sperme, više ne plaća. Identitet donora primatelji neće doznati, ali je pravo djeteta začetog na ovaj način da nakon ulaska u punoljetnost dobije informacije o biološkoj majci ili ocu.
Zato hrvatski parovi po donirane gamete odlaze u inozemstvo, najčešće u Makedoniju, Češku, Španjolsku i drugdje. Trošak im, ako žena nije starija od 42, pokriva HZZO, makar u konačnici on u nekim državama bude i daleko veći od refundiranih sredstava. Makedonija je jeftinija, pa je odlazak u tu državu moguće pokriti sredstvima HZZO-a u cijelosti.
Uvoz gameta u Hrvatsku je nemoguć, jer su donacije vani u pravilu anonimne, a u Hrvatskoj identitet donora ili donorice mora biti poznat. Koliko parova iz Hrvatske odlazi na liječenje u inozemstvo, zapravo nije poznato, jer samo dio njih zatraži refundiranje sredstava. Osim toga, nakon 42. godine žene država trošak više niti ne pokriva pa je broj tih žena pogotovo nedostupan.