Od 7800 Albanaca koji su, samo u Hrvatskoj, a na poziv tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana, prebjegli iz JNA ili koji su živjeli u Hrvatskoj, formirana je postrojba pod imenom Prva Albanska dragovoljačka brigada, kojoj je pristupilo gotovo 600 Albanaca, najvećim dijelom podrijetlom s Kosova. Brigada je formirana u rujnu 1991. i bila je sastavni dio 118. brigade Hrvatske vojske. Ona je po zapovijedi poslana na ličko ratište i tamo je ratovala od 13. listopada 1991. Uvedeni su u borbena djelovanja u napadu na Lički Osik te su tom prilikom poginuli Fadil Salihu i Samet Bogujevci, a ranjeno je devet članova brigade. Zbog sigurnosnih razloga, njezino postojanje je u početku bilo tajno, no njezini su članovi od listopada 1991. aktivno sudjelovali u borbama na bojištima u Lici i Kordunu.
Prema Registru hrvatskih branitelja, u Hrvatskoj vojsci bila su ukupno 2832 pripadnika albanske nacionalne manjine, od toga 2471 dragovoljac, a 361 mobiliziran. Prema evidenciji Udruge Albanaca branitelja Hrvatske u Domovinskom ratu, poginulo je 87 pripadnika albanske nacionalne manjine, 304 ih je ranjeno, a 229 umirovljeno kao ratni vojni invalidi. Prvi poginuli hrvatski branitelj albanske nacionalnosti bio je Anton Zeffi. Poginuo je 9. rujna 1991. u Hrvatskoj Kostajnici. Kako navode, ni jedan Albanac nije ratovao na strani Srbije, odnosno Jugoslavije.
Jedan od najpoznatijih albanskih branitelja je Tom Kačinari. Rođen u Zagrebu, potomak je albanske obitelji iz Prizrena, a tijekom Domovinskog rata bio je zapovjednik Prve samostalne satnije u Podsusedu, koja je među prvima ustala u obranu domovine. Sudjelovao je u brojnim bitkama u Slavoniji, Banovini i Pokupskom. Pretrpio je više ranjavanja, a danas je ratni vojni invalid i predsjednik Zajednice udruga hrvatskih dragovoljaca.
Sudjelovao je u akciji Oluja, gdje je vodio bojnu.
- Bio sam jako strogi zapovjednik, jedan od primjera je da je vojska kojom sam zapovijedao išla na bojište bez cigareta i upaljača. Nije bilo paljenja cigareta po noći pa te snajper pogodi. I svi su slušali. Pripreme za Oluju bile su mjesecima. Mi smo bili na području Banovine, gdje smo se spremali na probijanje linija. Moram istaknuti da se na ovom području vodila najveća bitka. Ostatak teritorija su neprijatelji već napustili, dok su ovdje držali položaje te je samim time, nažalost, bilo i najviše ubijenih - rekao nam je Kačinari.
Dodao je kako je u Oluji ranjen, ali se nije htio povući.
- Na Banovini, između Petrinje i državne granice kraj Bihaća, kraj sela Majdan, poginulo nam je šest ljudi, a jedan je nestao i ni danas se ništa ne zna o njemu. Bio sam stradao i šest puta operiran. Prvi put na Pokupskom 1991., a drugi put na Pračnome, na ulasku prema Petrinji. Nakon zbrinjavanja rana odmah sam se vraćao na bojište - rekao je Kačinari.
Sjećanja na Oluju, kaže nam, svježa su, ali smatra da je sve bilo riješeno prije.
- To je bila samo kruna i potvrda da smo pobijedili u tom ratu. Ulazak u Knin bio je simboličan jer tamo otpora nije bilo. Kako sam rekao, ovdje na Banovini je bilo borbe, ali smo to uspjeli riješiti. I danas kažem da smo pobijedili jer smo imali lošeg neprijatelja. Oni su vojno djelovali prema točno utvrđenim šablonama, a mi smo išli na logiku i taktike - govori nam Kačinari i nastavlja:
- Tako je bila situacija u Petrinji gdje je neprijateljski tenk dolazio do jedne pozicije s koje ih je gađao, a oni mu zbog udaljenosti nisu mogli ništa. I to je trajalo nekoliko dana. Onda smo jedne noći krenuli u akciju te smo prometni znak, odnosno tablu do koje je tenk dolazio i koji mu je bio orijentir za sigurnost, pomaknuli bliže. Sutradan smo ga uspješno eliminirali.
Najteže mu je bilo kad su njegovoj obitelji javili da je poginuo.
- U ratu su, osim mene, bili i moja dva brata. Neki ljudi su javili da sam umro, a tad sam već bio oženjen te sam imao kćer i dva sina. Svi mali, a supruga je strepila doma, kao i sad pokojna mama. Nikad nije govorila o svojem strahu za nas sinove iako su dok sam bio na bojišnici dolazile razne informacije: da sam zarobljen, da su me četnici zaklali... U njezinoj je ruci uvijek bila krunica i stalno je molila. Kad god sam došao, bilo to u četiri sata ujutro, ona je čekala s krunicom u ruci - prisjeća se Kačinari.
Još jedan albanski heroj Domovinskog rata je Milaim Šukaj, umirovljeni pilot Hrvatske vojske.
- Na putu po gorivo u Divulje do mene je stigla velika vijest. Živo se sjećam, kao da je jučer bilo. Rekli su mi da su naše snage, 7. i 4. brigada, ušle u Knin. To je bio doista presretan trenutak za mene - rekao je Šukaj, koji je u ratu prebacivao vojne snage, oružje, nosio hranu i vodu, a najteže mu je bilo prevoziti ranjene suborce.
- Teško je bilo samim tim kad znaš da ideš po ranjene - jer prva je linija to. Nije se ništa stiglo sanirati. Bude i krvi i svega. To mi je bilo teško gledati. Na neki način sam došao vratiti dug svojim dragim prijateljima Hrvatima, makar kroz to da uložim svoje znanje kao pilot helikoptera. Ponosan sam što sam bio pripadnik Hrvatske vojske i opet bih to ponovio ako treba - rekao je Šukaj.