Prije par dana svjedočili smo pokušaju društvene rehabilitacije Dalibora Matanića, kroz intervju u ženskom časopisu. Ubrzo je, zbog osude javnosti, intervju izbrisan, a glavna urednica Glorije se ispričala. Međutim, ostaje pitanje: zašto se uopće išlo u pranje imidža? Iako je Matanić poznat kao filmski redatelj, režirao je i velik broj reklama. Možda upravo tu leži tajna pokušaja rehabilitacije lika i djela Dalibora Matanića kojeg je niz djevojaka i žena optužio za seksualno uznemiravanje na setovima.
Kad produkcijska kuća 'pitcha', odnosno nudi reklamu nekoj tvrtki, ne nudi samo koncept već i redatelja. Tvrtke se uvijek štite pa su ugovori gotovo neprobojni. Više ljudi iz te industrije s kojima sam razgovarala reklo je isto: u ugovoru stoji i klauzula koja štiti naručitelja reklame na način da ako bilo koja osoba koja sudjeluje u izradi reklame, svojim djelovanjem nanese negativan publicitet tvrtki, produkcijska kuća plaća penale. Pričamo o stotinama tisuća, pa u nekim situacijama i milijunima eura. To se odnosi i na to da se kaže kriva riječ, koristi konkurentski proizvod onome kojeg se reklamira pa sve do toga da bilo tko uključen u reklamu napravi neko kazneno djelo ili nekako drugačije zgriješi. Ne treba biti financijski genije da se zaključi da bi takvi penali bacili produkcijske kuće u ozbiljne minuse ili stečaj. U tim trenucima, ljudskost postaje nebitna, kao i pravo i pravda. Između jedne istraumatizirane djevojke čiji je honorar na reklami 100 ili 200 eura, i milijuna koji se gube ako ona progovori o svojoj traumi, svi uključeni radije biraju milijune. Djevojke su im nebitne.
Kad su me kontaktirale neke od žrtava, obećala sam potpunu zaštitu identiteta, ako treba i napismeno. Bila je subota, 6. travnja 2024., dan nakon što je Milena Zajović objavila prva svjedočanstva u Večernjem listu. Već u nedjelju, dobila sam poruke i pozive istog sadržaja, u kojima govore da su razgovarale s nekim iz industrije i da im je savjetovano da je za njih i njihovu egzistenciju bolje da šute. Tko god ih je 'savjetovao' rekao im je da je opasno da govore, čak i anonimno. Zastrašivanje upakirano u brižne savjete je postiglo efekt i tu žrtve ne treba kriviti. Uostalom, vide iz primjera da i one koje istupe, prolaze torturu, seciranje njihovog lika i djela, sudske procese za klevetu u kojima je borba između 'ona kaže - on kaže'. Na sudu bi se sigurno suočile s relativizacijom njihovog iskustva od strane njegovih odvjetnika. 'Ne možeš više reći ni dobar dan da te netko ne optuži' bi vjerojatno bio smjer argumentacije. Ne vjeruju da će ih sustav zaštititi unatoč svim apelima policije i Pravobraniteljice, čak ni nakon što sa Županijskog suda u Zagrebu objasne da se javnost može potpuno isključiti iz procesa.
Omerta među kulturnjacima
Raskrinkati zlostavljača u društvu koje ne vjeruje žrtvama znači da se one potpuno moraju ogoliti i javnom sudu, opet sve prolaziti, trpjeti uvrede i napade na njihov karakter, nakon jedne traume, pristati na drugu. Ovdje nije riječ o pojedinačnim slučajevima, tekstovi u Večernjaku su ogolili cijelu kulturu seksualnog zlostavljanja koja je, po navodima žrtava, vladala na setovima Dalibora Matanića. Protiv te kulture se nisu usudili boriti ni oni koji nisu žrtve. Neki su pristali da sve ignoriraju, pogrešno su shvatili izreku u kojoj su 'Tri mudra majmuna' koja ne vide, ne čuju i ne govore. Samo ta tri majmuna ne vide, ne čuju i ne govore da ne bi sudjelovali u činjenju zla, ne da štite svoje bankovne račune i novčanike. S druge strane, neki su jednostavno odlučili da više neće raditi s njim, pod cijenu manjih honorara, rjeđih poslova i slabije karijere.
Slučaj Matanić je notoran i po tome što su prije godinu i pol društvene mreže preplavili komentari filmskih i drugih kulturnih djelatnika koji počinju sa 'Svi su znali'. Kontaktirala sam 28 Matanićevih kolega koji su takvo nešto napisali. Bilo je gotovo nemoguće dobiti izjavu imenom i prezimenom. Ksenija Marinković jedna je od onih koji su ostali iskreno šokirani pa je o tome i javno progovorila, kao predsjednica Hrvatskog društva filmskih djelatnika.
- Svega ima, užasno je puno to mladih glumica doživjelo od njega, koliko sam ja shvatila to su krugovi i krugovi... Onda sam pitala mlade glumice koje ja znam, oni su svi to znali samo nisu govorili o tome jer mladi glumci ne žele ostati bez posla, a uvijek je to tanka granica, netko te pita hoćeš posao, kažeš da i već je iduća poruka tko zna što. Ti to ne možeš kontrolirati, mladi uglavnom šute dok se na afirmiraju, kad se afirmiraju onda govore ako smognu hrabrost - rekla je u travnju prošle godine za Novu TV.
Neki 'afirmirani' s kojima sam razgovarala su i dalje odlučili šutjeti iz straha da više neće dobivati uloge ili angažmane i da će, unatoč svojim imenima, ostati bez kruha na stolu. Slučaj Matanić došao je nakon otkrivanja niza seksualnih napada i uznemiravanja na fakultetima, među kojima su i oni na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Kao i u svakoj branši, tako i ovdje postoje brojni klanovi s partikularnim interesima u kojima je moć često u rukama jedne osobe. Tu moć koriste i štite i oni njemu najbliži ne bi li se okoristili barem malo od onoga što ostane, kao psi koji čekaju da sa stola vlasnika padnu mrvice hrane. Tako je i Matanić imao previše moći koju su mu kolege i taj sustav dali. Nije do toga došao sam, iako je sam pao pa mu je većina dojučerašnjih suradnika okrenula leđa. Sudjelovao je u odlučivanju koji će njegovi kolege raditi. Zatvarao je i otvarao vrata mladim glumcima i glumicama i onima koji to žele postati. Radio je gotovo sve veće reklamne kampanje u državi, nekoliko predizbornih spotova za stranke. Predstavljao se kao najveći muški feminist što na iskaze žrtava stavlja još veći pritisak. Slava, moć i novac bili su njegovi. Međutim, ni novac ne može oprati svaki obraz, koliko god se neki to trudili postići.