Marija Braut bila je skromna, draga, nenametljiva, a opet neobična. U njenom Zagrebu nije bilo osobe koja je nije poznavala, a aparat joj je oko vrata bio i danju i noću. Ove godine je deset godina od njene smrti...
Vidi originalni članak
U zagrebačkoj kavani Blato na Britancu stol do prozora bio je gotovo rezerviran. Svakodnevno, oko podneva, dolazila bi sitna žena, pomalo uspravna unatoč godinama, a fotoaparat joj je bio prebačen preko ramena. Naručila bi kavu, otkopčala torbu i na stol spustila aparat i objektiv. Nije to bio modni dodatak, nego produžetak nje same. Ponekad bi se okrenula prema svjetlu kroz prozor, kliknula jedan kadar, pa se vratila ispijanju ili tihom razgovoru, ako je imala društvo. Bila je tiha, neprimjetna, i upravo zato svuda prisutna. To je bila Marija Braut, kako su je nazivali, “dobri duh Zagreba”.