Nagradu Zagrepčanka godine prije nekoliko dana Skupština Grada Zagreba dodijelila je novinarki Ivani Kalogjeri Brkić, predsjednici Udruge Nismo same. Udrugu je Ivana osnovala kad se suočila s dijagnozom raka dojke kako bi pomogla ženama i borila se za ispravljanje brojnih nedostataka u sustavu. U osam godina postojanja Udruga je pomogla desecima tisuća žena, a Ivana, koja još prolazi kroz proces liječenja, hrabro nastavlja sa svojom borbom.
POGLEDAJTE VIDEO: Razvija se sustav otkrivanja raka dojke preko otiska prsta
Što za vas znači nagrada Zagrepčanka godine?
Iznimno sam ponosna na tu nagradu i iznenađena što je baš meni dodijeljena u nominaciji s drugim tako snažnim ženama. Duboko se klanjam njihovu radu i hvala Odboru za javna priznanja, Tanji Rudež i Ivanu Đikiću, koji su me predložili, i Skupštini Grada Zagreba koja je jednoglasno odabrala mene. To mi je veliki poticaj za dalje i pokazatelj da svi mi kao pojedinci nismo nebitni i nemoćni te da možemo mnogo toga promijeniti u sustavu.
U prvom redu projekt “Nisi sama - ideš s nama!”, a riječ je o projektu besplatnog taxi prijevoza žena na kemoterapiju u bolnicu. Dosad je tu uslugu koristilo više od 1000 žena, obavljeno je više od 33.000 vožnji, i moja kolegica Goranka i ja smo u sedam godina kroz donacije za taj projekt sakupile više od 303 tisuće eura. Tu su i brojni drugi projekti, a najviše sam ponosna na to što je urodila plodom moja ideja da okupim zajednicu hrabrih, divnih žena. Toliko ih je sad oko mene, prekrasne žene koje nikad ne bih upoznala da nisam osnovala udrugu. Ponosna sam i na portal koji volonterski vodim te na kojem je objavljeno više od 400 priča oboljelih žena, njihovih iskustava, emocija... Nedavno me zvao suprug jedne mlade žene koja je umrla i rekao mi je da su te priče iznimno pomogle njemu i djeci da se nose s tugom. Ponosna sam i na jedini onkološki book club na ovim prostorima te na izvrstan edukativni video koji smo s Idom Prester snimili prije nekoliko godina.
Osobno ste prošli vrlo teške trenutke, dijagnozu raka dojke i egzistencijalnu krizu jer niste mogli dobiti posao. Je li se u tim najtežim trenucima rodila ideja o udruzi?
Dogodilo mi se što i mnogim drugim ženama koje ostaju bez posla nakon što se razbole, pa u tom smislu svakako želimo zakonske promjene. Ja sam se kao novinarka cijeli život perom borila za pravdu, a s obzirom na to da u trenucima kad sam se suočavala s bolesti i nezaposlenošću za mene u medijima nije bilo mjesta, odlučila sam se boriti kroz Udrugu, upozoriti na sve nedostatke u sustavu. Mi, zapravo, slobodno to mogu reći, radimo posao Ministarstva zdravstva i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Radimo umjesto onih koji su za to plaćeni.
Koji su najveći problemi s kojima se suočavaju žene oboljele od raka dojke?
U prvom redu egzistencijalni, koje smo već spomenuli. Nadalje, tu je i neorganiziranost sustava. Onkološka uputnica o kojoj se toliko govori i s kojom žena, kao, čim napipa neku sumnjivu tvorbu ulazi odmah u sustav na daljnju obradu nije ništa drugo nego šarena laž. To u stvarnosti ne postoji. Jednom kad uđeš u sustav, dostupne su nove terapije, ali ući u sustav je iznimno teško. Pa i one žene koje su već u procesu toliko toga moraju obaviti preko veze, drugačije ne ide. Primjerice, ako njihovo stanje pokaže da im što prije treba MR ili PET CT, zbog, recimo, sumnje na metastaze. Moraju imati vezu ili plaćati privatno, jer u svakodnevici nema razlike između onkoloških bolesnika i svih drugih, onkološki nemaju prednost ni poseban status.
Godinama ste bili poznata novinarka. Nedostaju li vam dani novinarstva?
Novinarstvo je bilo i ostalo moja strast i ljubav. Prvi tekst sam napisala još u osnovnoj školi, kad smo iz Karlovca išli u dvoranu Lisinski na predstavu. Prolazili smo pokraj Vjesnikova nebodera i tad sam rekla da ću jednoga dana tu raditi. Tako je i bilo. I danas se smatram novinarkom, a sva iskustva koja sam stekla radom u medijima sad mi iznimno pomažu u radu koji obavljam u udruzi ili u PR angažmanu za izdavačku kuću Profil.
Imate troje djece. Koliko je njihova uloga bila važna na teškom putu koji ste prolazili?
Neopisiva. Bili su mi i ostali golema podrška, i danas ih gnjavim kad trebam za udrugu nešto što ne znam napraviti jer su njima tehnologije bliže nego meni. Evo, baš je neki dan moja Ana nešto prebacila iz mp3 formata u mp4, ja nisam znala kako. Ana Marija ima 25 godina, Luka 31 i tajnik je u udruzi, a Ivan 36, on ne živi u Hrvatskoj. Dok sam se liječila i boravila u bolnici i po mjesec dana, Luka se brinuo o Ana Mariji, koja je tad imala 15 godina, kuhao joj i još dolazio k meni u bolnicu svaki dan. Morali su zbog svega mnogo brže odrasti.
Jako teško. Na smrt se nikad ne možeš priviknuti i uvijek su živa sjećanja na mnogo žena koje su nam bile drage prijateljice. Među preminulima je i toliko mladih žena, i bez obzira na to što se sve odreda borimo s malignom bolešću, nikad te ništa ne može dovoljno pripremiti za nečiju smrt. Događalo se da se s nekom ženom vidim ili čujem, a onda je za dva dana više nema na ovom svijetu. Pokušavam se u svakodnevnom radu što više emotivno distancirati kako bih sačuvala snagu da pomognem ženama što više mogu, ali onda imam neke svoje skrivene, intimne trenutke, kad se zavučem kod kuće u kut gdje me nitko ne vidi, plačem, tugujem, izbacujem to iz sebe. Jako teško mi pada kad žene umiru, osjećam se kao da ostajem bez članova obitelji.
Jesu li žene u Hrvatskoj uopće dovoljno svjesne opasnosti od raka dojke? Jesu li dovoljno odgovorne prema sebi, idu li na preventivne preglede?
Ne, nisu ni približno svjesne i odgovorne koliko bi trebale biti. Osobno bih to kažnjavala, iako je teško kažnjavati kad nemaš sve preduvjete, odnosno ako država nije posložila sustav u kojem je zdravstvena skrb dostupna. U razgovoru s liječnicima često mi se žale da se žene naruče na preventivni pregled i onda se uopće ne pojave. I u bolnicama na odjelima radiologije imaju iste probleme. Čak radiološki tehničari dan ranije nazovu žene koje im potvrde sutrašnji dolazak i onda se ne pojave. E, to treba kažnjavati, jer takav postupak znači neodgovornost prema samome sebi, ali i prema sustavu koji svi mi plaćamo i koji nije besplatan. Preventivni pregledi služe tomu da se bolest otkrije što ranije, to je ključno. Recimo, znam za primjer Norveške, gdje pacijentice koje nisu išle na preventivne preglede skuplje plaćaju liječenje od onih koje su bile odgovorne. Nevjerojatne stvari vidim i čujem, dolazila sam u kontakt s intelektualkama koje su, kad bi na dojkama osjetile prve simptome, stavljale listove kupusa u grudnjak vjerujući da će im to pomoći, umjesto da odu na pregled.
Kako je vaše zdravlje danas i kakvi su vam planovi?
Nisam još fit, i dalje se liječim, imam limfedem lijeve dojke i borim se s tim. A što se tiče planova, oni privatni uključuju nešto čemu se iznimno veselim i što jedva čekam. U lipnju, naime, idem s djecom na putovanje, koje će zapravo voditi tragovima mojih predaka, pa odlazimo u Kalabriju. Planovi za udrugu uključuju prijave na brojne projekte za koje se nadamo da će se realizirati. Do novca je jako teško doći i mnogo ljudi živi u posve pogrešnom uvjerenju da država financira udruge. Ne, mi od države ne dobivamo ništa, a desecima tisuća žena pomogle smo zahvaljujući privatnim donacijama.