Smješten u srcu kvarnerskog zaljeva, otok Cres je jedan od najljepših, ujedno i najvećih mediteranskih otoka, koji je unatoč svojoj veličini i raskošnoj prirodi sačuvao ono najdragocjenije: tišinu, mir, netaknutu prirodu, kristalno more i izostanak masovnog turizma. Posebno mjesto na karti ovog čudesnog otoka zauzimaju Lubenice, drevno naselje isprepleteno od kamena, bure i sunca, staro četiri tisuće godina, smješteno na zapadnom dijelu otoka, 17 kilometara od centra Cresa.
POGLEDAJTE VIDEO:
Vožnja vijugavom uskom cestom ograđenom suhozidima je izazovna, ali nezaboravna, što zbog ljepote šarmantnih visoravni okruženih maslinicima i zelenilom krša, što zbog starih stanovnica, ovaca, koje slobodno pasu uz put. Visoka klisura na vrhu s 20-ak načičkanih kućica i crkvom, s kamenom popločenim uličicama, savršeni je vidikovac s kojega se proteže nepregledan pogled na pučinu koja oduzima dah. Smještene na uskom grebenu 378 metara iznad mora, koje čuva jedan od najvećih dragulja hrvatske obale - biserno bijela, šljunčana plaža Sveti Ivan, sa strme litice Lubenica puca čaroban prizor. Nije stoga čudo što su je tako ušuškanu u skrovitoj uvali svjetski mediji u više navrata proglasili jednom od najljepših u Europi.
Do nje vode dva "puteljka" - onaj lakši, brodicom, ili pješice - strmom stazom nizbrdo kroz kamenjar i šumu, oko sat vremena hoda, uz nešto izazovniji povratak na vrh koji može potrajati duplo više. Odlučite li se na ovu pješačku avanturu vrijednu svakog koraka i kapi znoja, svakako trebate ponijeti dovoljno vode, zaštitu od sunca i udobnu obuću.
Kao na vrhu tako i na dnu - čekat će vas mali raj: more posebno tirkizne nijanse, koja se inače viđa samo na razglednicama, sitan šljunak, koji dodatno pojačava dojam čistoće netaknute prirode, te mirisi borova i kadulje. Umjesto redova ležaljki, glasne glazbe i gužvi u plićaku, dočekat će vas tišina koju katkad prekine zov galebova, zavodljiva melodija cvrčaka ili šum valova noćnih uspavanki. Jadran kakav je izvorno - autentičan, divlji i očaravajuće lijep.
POGLEDAJTE VIDEO:
Da, Lubenice su baš poput bajke, začarane i zamrznute u vremenu starom četiri stoljeća. Šetajući među napuštenim zidinama u kojima danas umjesto djece rastu smokve kao da putujete stoljećima unatrag. Teško je vjerovati da je nekad ovdje živjelo više stotina ljudi i da je sve do kraja posljednjeg stoljeća djelovala osnovna škola.
Danas ih u ovom raju živi samo dvoje - Dinko Mlacović (60) i Marija Lovrečić (92), jedini čuvari trajnih uspomena davnih vremena.
- Ovaj život nema veze s nekadašnjim, neusporediv je. To je nekad bilo teško preživljavanje, mučenje i siromaštvo. Sve se radilo rukama i živjelo od onoga što ti je bog dao. Tu smo se rađali, živjeli i umirali, a uglavnom bi preživjeli zdravi. Doktor? Tko ga je vidio sem ako se radilo o baš nekoj teškoj bolesti, pa se do njega za lijepog vremena išlo pješice, tovarom ili konjem do Valuna, a onda brodom do Cresa. Bez tovara i konja nije se moglo živjeti. Njima su se dovozila drva, 'vapno', krumpir, češnjak, kukuruz za palentu, žito za brašno... Zbog šikare i makije zemlju se nije moglo obrađivati za više. Gospodarstvo se temeljilo na ovčarstvu i ribariji, mlijeko smo muzli od koze, hraniteljice svake obitelji. Janjci su se rijetko klali, oni su služili za prodaju. Trgovine nije bilo, kao ni danas, a u Valun se tu i tamo išlo po petrolej i brašno, 'ko ga nije imao, a koje se miješalo s našim žitom i radio najbolji kruh ikad. Kao djeca najviše smo se radovali kad bi none i majke spekle friški kruh od kojega je mirisalo celo selo. Ostale dane jeo se onaj koji smo sušili, k'o baškote, toćali u malo vina ili mlijeka. Ali to je bio cijeli proces... Prvo bi trebalo konjima dovući drva, naložiti peć, umijesiti tijesto, to je trajalo cijeli dan. Svježi kruh bio je ka zlato, a danas ga se, vidite, baca na kile - prisjeća se Dinko sa sjetom.
Voda je stigla 2001. godine
Vršili bi žito na guvno, uskače teta Marija, s konjima, izdvajali zrna iz slame, a kad se ono pretvori u prašinu i gruba slama pokupi na kupove, čeka se nevera da zaveje i otpuše ljuskice...
- Hranu smo dobru jeli, kuntra danas, s'e domaće. Nismo kupovali ničesa, sam cukra va Velunu. Iza sakoje kuće su bile dvoje zerna, je'nu laticu žita, je'nu laticu jasminka, samopek, i prešeli, kaki je to kruh bil, eejj! Saka kuća je imela svinju, kokoši, ovce, plela se vuna, pravilo se sir, pravilo se s'e. A deneska, šta? Nemate ništa, samo da kupite - priča više za sebe ženica koja se porađala pješice do Valuna pa trajekton do Rijeke i nakon porođaja nazad barkom na vesla, istom onom kojom se noću na svićaricu ili mrižu lovila plavica, srdela i koja lokarda, pa kašetan teglila "z goron uz brdo".
- Bilo je jako teško, ali nama lijepo jer je postojalo to zajedništvo. Svi smo pomagali jedni drugima, nisi mogao opstati sam. Danas ja zakoljem janjca pa dam susjedu komad mesa, drugi put on meni. Također, bilo je puno mladeži pa se često oko crkve znalo zakantat i zaplesat uz svirku na meh, to je bio jedini instrument. Na jednoj strani plesali bi oženjeni muškarci, na drugoj mladići spremni za ženidbu. Uz svu muku znali smo se veselit'. Za Božić bi djeca dobila po jabuku, a ako im se posreći i pokoji bonbon. To je bilo veliko veselje. Za Uskrs bi se pekli mlinci - prisjeća se Dinko Lubenica kad su vrvjele od života.
Kao dječak tu je pohađao osnovnu školu u kojoj je nekad sve skupa bilo 24 učenika, uključujući i djecu iz okolna četiri sela.
Neki su potom završili srednje u Senju (za stolare) ili Cresu i Rijeci (za brodske mehaničare), neki odmah išli u zanat.
Struja je stigla davne 1969. godine, a voda tek 2001.
- Većina kuća imala je bunar, a one koje nisu svako jutro na zvonjavu seoskog starješine točno u 9, kad bi otključao glavnu, crkvenu šternu u centru, ljudi bi dolazili natočiti vodu, nakon čega se ona ponovo zaključavala. Sav život vrtio se oko crkve, svi su u nju išli i o njoj zajednički brinuli, popravljali krov, prozore, vrata, farbali... A kako ćeš ići po vodu ako nećeš brinuti o crkvi - objašnjava Dinko, čiji je otac nakon godina plovidbe, kao i on sam, bio jedan od zadnjih ljudi zahvaljujući kojima se selo održavalo na životu.
Prvi auto, stari Fiat 1100, po bijeloj cesti koju su mještani također sami "izbili" rukama, dovezao je učitelj, u čiju školu je stigao i prvi TV.
Ljudi je sve manje i ljeti, a kafić radi dvokratno po tri sata
- Jedva smo čekali dan kad nema škole da se autom vozikamo do okolnih mjesta, ali on je uvijek bio u kvaru, pogotovo tijekom surovih zima, kad bi se motor noću zaledio pa none grijale vodu s kojom ga se polivalo da se odledi. Zime su stvarno bile grde, prozori i vrata nisu dihtali, puhalo je sa svih strana. I danas se sjećam kako bi mi majka gurala male ruke u šparhet da se ugriju. A TV je bio posebna priča. Svi smo navečer 'letili' u školu gledati 'Bitku na Neretvi' i 'Sutjesku' ili školski program. Čitala se Modra lasta - smije se Dinko.
Ljudi su, nastavlja, počeli odlaziti u vrijeme 1., a masovno 2. svjetskog rata, uglavnom u Ameriku, Australiju i Italiju ili okolne gradove kako bi radili u poljoprivrednim zadrugama.
Danas Dinko krati dane obrađujući komadić zemlje, brinući o nekoliko ovaca i iznajmljujući apartman. Poput njega, još neki su obnovili starine pa u selu, osim maloga muzeja ovčarstva, suvenirnice koju ljeti drži bivši policajac Silvano Muškardin, koji žali što se prije nije opametio i tu nastanio za stalno, i kafića koji radi dvokratno po tri sata, postoji nekoliko apartmana. No nakon korone i eura i njih je, kažu, sve manje.
Ljeti je živahno, tu su poznate Lubeničke glazbene večeri, koje u čarobni ambijent drevnog gradića donose vrhunske izvedbe klasične glazbe, no ovo, kažu, više nije početak, već kraj kraja. Ljudi je sve manje i ljeti, Marija i Dinko jedini su ostali i tu će, kažu, biti do kraja.
- Ja sam tu svoj na svome. Dosta san proša' svita, ali doma je najlipše. Nema stresa, zadovoljan sam i zdrav, a džaba zarađivat novce ako ih na kraju morate davat doktorin - kaže Dinko, kojega jedino nervira što su se pojavili "neki novokomponovani" koji su sebi dali za pravo mijenjati izvorne izraze i imena.
Pa su tako, kaže, najljepšu plažu pod selom umjesto Luka preimenovali u Sv. Ivan, po crkvici koja je na sasvim drugoj strani otoka i nema veze s Lubenicama. Rt Zijavicu su pak prekrstili u Brkljac, koji nikad nije bio na karti, gdje samo sad dvoje pamte život koji polako, ali sigurno odlazi u zaborav.
- Ono ćemo smo mi nejda delali, to već neće niki delat. Bilo je teško, caro mio, s'e smo delali na ruke, i želi i meli, ne kako sada. Ma smo bili zajedno, pomogli jedan drugome, bili zadovoljniji. Trist i četrsetoga leta bilo nas je 240 ljudi, treiset mladih nas je na place plesalo. A danas nema nikog... Ali meni je i sad lijepo. Ja sam se tej rodila, tu delala 92 godine - priča teta Marija.
Umjesto doktora - kamilica i cinci
Ne biste se nikuda selili, pitamo.
- Ja ne, ja iman pronto za poć tamo, samo čekam! - s osmijehom pokazuje rukom prema groblju.
- Ki je mogal kod lekara bi preživel, ko ni bi umril - pojednostavljuje teta Marija.
Treba li joj doktor danas, pitamo.
- A ća će mi, danas vas pošalju va bolnicu pa umrete, solo tableti i antibiotiki - naglašava ističući kako su se u njezino vrijeme za bolesti pili samo domaća kamilica i gorak cinci (slično pelinu), koji se naručivao čak iz Martinščice i nitko ga nije volio.
Na oproštaju pokazuje "di se nekad kantalo - stare divojki" (one koje nisu bile udane).
- Marija Marcova Lužarija, Marija Vergova, Josip Vergov... Naš kako bi kantali! - nabraja pa usput pita hoće li je sad njezin brat "va Australije vidit u novinan?". Onaj koji je završio pet razreda škole, stolar.
- Ma ke smo mi imeli, tri libri, ma s'e znamo, ne kako sada ove torbe imeju pet kili. Nismo mi bili napred učit kolko sad gredu vele škuli, a neznaju niš napravit. Ja san hodila tri leta va školu talijanski, a i danaska ću talijanski govorit kad i... - smije se odmahujući rukom.
Dane provodi čitajući i moleći krunicu. Sve obavlja sama. Kućerak joj je isti kao uvijek, krpe u lavoru na maloj terasi bijele kao ovčji sir. TV ne gleda jer "vo ni lepo kako prije", zaključuje uz čvrst stisak ruke jedina žena u naselju koji se nekad zvao Hibernitia, tj. "zima" ili "hladno naselje".
No prema legendi o nastanku mjesta, u davnim vremenima na otoku Cresu živio je kralj koji je imao kćer Ljubicu. Budući da ju je htio dostojno udati, nije mu se svidjelo kad se mlada kraljevna zaljubila u momka s brda na kojemu se danas nalazi grad. Nezadovoljan njezinom odlukom otac je tjera iz utvrde, a ona odlazi sa svojim voljenim u mjesto po kojemu dobiva ime - Ljubljenice, koje je pod talijanskom vlašću kasnije, zbog lakšeg izgovaranja, preimenovano u Lubenice.