Prvi problemi sa zdravljem pojavili su se nakon završetka studija sestrinstva, davne 2011. godine, kad sam pri stažiranju osjetio i izmjerio povremene povišene tjelesne temperature noću (do 38,5 stupnjeva Celzijevih), potom bi ujutro povišena temperatura nestala, ostali bi slabost i umor nakon te noćne smjene. To se pojavljivalo svakih mjesec dana, potom sve češće, na kraju svaki tjedan. Nakon obavljenih pretraga krvi koje su pokazale povišene jetrene enzime, liječnik je prvo posumnjao na bakterijsku ili virusnu upalu jetre, no pokazalo se da to nije točno. Nova dijagnoza bila je autoimuni hepatitis i prvih osam mjeseci dobivao sam 'krivu' terapiju, odnosno visoke doze kortikosteroida, a nalazi su bili sve lošiji, 'kao kod alkoholičara s 30-godišnjim stažem svakodnevnog pijenja' - priča Branimir Lončarić (37), nastavnik zdravstvene njege u Medicinskoj školi u Osijeku, s kojim smo razgovarali povodom Dana rijetkih bolesti jetre, koji se obilježava 28. veljače.
POGLEDAJTE VIDEO: Kontrole nakon transplantacije su možda najteži dio oporavka, priča Branimir
Kad mu se stanje dodatno pogoršalo, potražio je drugo mišljenje u KBC-u Zagreb i ondje mu je iskusniji liječnik odmah postavio pravu dijagnozu: primarni sklerozirajući kolangitis.
- To je kronična bolest koja zahvaća intrahepatalne žučne kanale u jetri i dovodi do njihova suženja i otvrdnuća te žuč ne može otjecati van, nego se zadržava u jetri i tijelo doslovno uništava vlastitu jetru. Uzrok nije poznat i nema lijeka te su mi već tad rekli da ću kroz određeno vrijeme sigurno morati na transplantaciju. Nisam mislio da će to biti već nakon pet godina. To mi je nakratko srušilo svijet, no nisam se predao. Uz brata, obitelj i dobre prijatelje te kolege s posla psihički sam se uzdigao iznad svega toga - priča Branimir. Dodaje kako je pomoglo i to što je medicinske struke, pa je bio svjestan toga koliko je medicina napredovala i da ima nade da sve bude kao i prije bolesti.
Bolest je brzo napredovala. U toj mu je fazi bilo najteže gledati kako slabi i mršavi, jer su to primjećivali i drugi koji bi ga ispitivali što se s njim događa, ne znajući da se kod oštećenja jetre poremeti cijeli metabolizam apsorpcije i filtriranja hranjivih tvari iz organizma.
- Čovjeku se ne da stalno pričati o bolesti, pogotovo kad ne možeš gotovo ništa promijeniti nabolje, pa to zna biti teško - pojašnjava Branimir.
Na kraju su ga liječnici stavili na listu za transplantaciju. Prvi put je transplantiran 2017. godine jer je njegova jetra već bila toliko oštećena da je postojala prijetnja od kolangiokarcinoma, stanja koje je gotovo sigurno smrtonosno. Oporavak je počeo dobro, no Branimir upozorava kako je prije transplantacije važno dobro se informirati o tome što čovjek smije, a što ne, jer mnoge stvari štetno djeluju na taj proces.
- Morate znati da nakon transplantacije jetre i uzimanja imunosupresiva, što su lijekovi koji pomažu da se ne dogodi odbacivanje doniranog organa, ne biste smjeli jesti grejp, na primjer, zbog interakcije s prethodno navedenim lijekovima i poništavanjem njihova djelovanja te alergijske reakcije. Nasreću, ne spada u neko jako fino voće, no jednom sam zabunom popio malo soka od grejpa, nakon čega mi se cijelo lice zacrvenjelo, a onda i podlaktice, i pojavio se vrlo intenzivan svrbež koji je nestao tek nakon pola sata. Uz uzimanje imunosupresiva ponekad se pojavljuju trnci u prstima šake, kao kad dugo ležite na ruci pa se pomaknete i shvatite da je utrnula, samo ne toliko intenzivno - priča Branimir o nekim simptomima koje nije lako podnijeti.
No najveći problem nije bio toliko vezan uz sam oporavak, koliko su to česte kontrole u KB-u Merkur u ranim mjesecima nakon transplantacije, odnosno česta putovanja uz gužve na prometnicama i druge obaveze.
- U međuvremenu, uz rad, završio sam i magisterij sestrinstva, napredovao u struci, živio sretan, ispunjen i produktivan život neko vrijeme i gotovo zaboravio na bolest - priča Branimir. No život se "pobrinuo" da mu se tlo pod nogama opet zaljulja - početkom 2021. bolest se vratila. Simptomi su se ponovili, ali uz mučnine i izrazitu slabost organizma.
- Odmah sam prošao predtransplantacijsku obradu i stavljen sam na transplantacijsku listu te sam tako 2022. godine drugi put transplantirao jetru - kaže Branimir.
Što čovjek prolazi kad se bolest tako brzo ponovi, pitamo.
- Ponekad psihički potoneš, nekad se isplačeš, pitaš se zašto baš ja. No mislim da je važno životom koračati dan po dan, ne previše razmišljati što bi bilo kad bi bilo drugačije. Ima dana kad se osjećam toliko dobro da bih išao skakati padobranom, a ima dana kad se osjećam lošije. Tad uzmem vrijeme za sebe, odmorim se, pročitam dobru knjigu, porazgovaram s dragim ljudima, naspavam se - priča o svojoj borbi naš sugovornik.
Tu priču podijelio je i sa svojim učenicima, u nadi da će iz nje učiti.
- Smatram kako biti zdravstveni djelatnik znači biti emocionalno zrela i stabilna osoba koja mora moći razumjeti i nositi se s ljudskom patnjom. U mojem slučaju, nažalost, i s vlastitom patnjom, za koju često kažemo da ‘daje smisao i život godinama, a ne godine životu’. Zato učenike nastojim potaknuti da budu osobe koje mogu razumjeti i nositi se s etičkim dvojbama, da mogu razumjeti pacijentove osjećaje i njegove postupke u kompleksnim situacijama, kad nastupi bolest - zaključuje Branimir Lončarić.