Danas dobro znamo da je čovjek i tisućljećima prije viktorijanskog doba, za koje se smatra da je ubrzalo razvoj i standardizaciju stotina različih pasmina, uzgajao pse za različite namjene. Štoviše, najnovija i revolucionarna arheološka studija otkrila je kada su domaći psi prvi put počeli pokazivati izvanrednu raznolikost koja ih danas obilježava! Primjenom napredne analize oblika na stotine arheoloških uzoraka koji obuhvaćaju razdoblja od desetaka tisuća godina, istraživači su pratili pojavu različitih oblika pasa duboko u prapovijesti, precizno određujući trenutak kada su se psi počeli razlikovati po veličini i obliku – prije najmanje 11.000 godina. Ovi nalazi dovode u pitanje dugotrajnu pretpostavku da je raznolikost pasa uglavnom suvremeni fenomen oblikovan selektivnim uzgojem koji je započeo u viktorijansko doba s osnivanjem kinoloških klubova. Umjesto toga, studija pokazuje da je značajna varijacija u obliku i veličini lubanje domaćih pasa postojala već desecima tisuća godina prije, nedugo nakon njihova razdvajanja od vukova.
Studija, koju je objavio časopis Science, a vodili su Sveučilište u Exeteru i francuski CNRS, najopsežnija je takve vrste u pogledu geografskog dosega i vremenskog raspona, s uzorcima od pleistocena do danas. Istraživanje, započeto 2014., analiziralo je 643 suvremene i arheološke lubanje kanida – uključujući priznate pasmine, ulične pse i vukove – u rasponu od posljednjih 50.000 godina.
Međunarodni tim arheologa, kustosa i biologa iz više od 40 institucija surađivao je na izradi 3D modela lubanja kako bi proučio njihovu veličinu i oblik metodom poznatom kao geometrijska morfometrija. Rezultati pokazuju da su u mezolitiku i neolitiku psi već imali širok raspon oblika i veličina. Ova je raznolikost vjerojatno odražavala njihove različite uloge u ranim ljudskim zajednicama – od lova i čuvanja stoke do društva ljudima.
„Ovi rezultati naglašavaju duboku povijest našeg odnosa sa psima,” rekla je suautorica dr. Carly Ameen s Odsjeka za arheologiju i povijest na Exeteru. „Raznolikost među psima nije tek proizvod viktorijanskih uzgajivača, nego nasljeđe tisuća godina koevolucije s ljudskim društvima.”
Najraniji primjerak identificiran kao domaći pas potječe s mezolitičkog nalazišta Veretye u Rusiji (starog oko 11.000 godina). Tim je također identificirao rane pse iz Amerike (oko 8.500 godina) i Azije (oko 7.500 godina) s karakteristikama njihovih lubanja. Nakon toga, studija pokazuje izuzetno brzo pojavljivanje velike raznolikosti.
Dr. Allowen Evin, suautorica s CNRS-a pri Institutu za evolucijske znanosti u Montpellieru, objasnila je: „Smanjenje veličine lubanje kod pasa prvi put je zamjetno između 9700–8700 godina prije sadašnjosti, dok se povećanje varijabilnosti veličine pojavljuje od prije 7700 godina. Veća varijabilnost oblika lubanje počinje se pojavljivati otprilike od prije 8200 godina nadalje.”
Dodala je: „Suvremeni psi pokazuju ekstremnije morfologije, poput kratkonosih buldoga i dugonosih borzoja. Ipak, već u neolitiku postoji velika raznolikost među psima; ona je bila dvostruko veća od one pleistocenskih uzoraka i već je iznosila polovicu današnjeg raspona!”
Studija također naglašava izazove u praćenju najranijih pasa. Nijedan od kasnopleistocenskih uzoraka – iako su neki ranije predlagani kao „proto-psi” – nije imao oblik lubanje koji bi bio konzistentan s domestikacijom, što sugerira da su najranije faze procesa i dalje teško uhvatljive u arheološkim zapisima.
Profesor Greger Larson, glavni autor studije sa Sveučilišta u Oxfordu, rekao je: „Najranije faze domestikacije pasa još su skrivene i prvi psi nam izmiču. No sada možemo s pouzdanošću pokazati da su se, jednom kad su se pojavili, psi brzo diverzificirali. Njihova rana varijacija odražava i prirodne ekološke pritiske i dubok utjecaj života uz ljude.”
Pokazujući da se raznolikost pasa pojavila tisućljećima ranije nego što se pretpostavljalo, studija otvara nove mogućnosti za istraživanje kako su ljudske kulturne i ekološke promjene oblikovale evolucijsku povijest naših najbližih životinjskih pratitelja.
Članak The emergence and diversification of dog morphology objavljen je u časopisu Science. Istraživanje je financirano nacionalnim i međunarodnim fondovima, uključujući britanski Natural Environment Research Council, Arts and Humanities Research Council, Europsko istraživačko vijeće, Kanadsko vijeće za društvene i humanističke znanosti, Rusku akademiju znanosti i Zakladu Fyssen.
I priča o hrvatskim autohtonim pasminama, na primjer, na sjajan način dočarava kako su se kroz povijest razvijale i očuvale vrlo različite pasmine: Mali, otporni, lagani ali srčani psi, kakav je od davnina naš hrvatski ovčar, bili su izuzetan izbor za pastire i stočare, da vraćaju ovce u njihova stada, da paze da se ne udalje od pašnjaka, da upozore na opasnost. Stada su od onih najčešćih opasnosti, a to su bili vukovi i čagljevi, odlično čuvali veliki i snažni pastirski psi poput tornjaka, a u lovu su divljač gonili i nalazili psi poput današnjih posavaca i istaraca. Plemstvo si je mnogo kasnije moglo priuštiti i uzgoj pasa koji će pratiti njihove kočije, impresivnih, elegantnih životinja bijele dlake, ukrašene s tamnim mrljama, dakle dalmatinskih pasa!