Alina Grofelnik (32) živjela je u disfunkcionalnoj obitelji pa je s osam godina završila u SOS Dječjem selu Ladimirevci. Danas je majka dvoje djece, sretna supruga te i sama radi u SOS selu i vraća im svu ljubav
VELIKO SRCE VALPOVA
Alina (32) je odrasla u SOS selu: Svima sam sve oprostila i onda stvorila vlastitu obitelj...
Čitanje članka:
5
min
Još pamtim taj dan kao da je bilo jučer. Bio je 19. travnja 2002. godine. U SOS Dječjem selu dočekali su me SOS mama Marina i hrpa djece koja su vikala: 'Dobro došla, Alina!'. Svi su se smješkali, sve je bilo divno uređeno, kuća kao dvorac, sve kao u bajci. Nismo ni ušli u kuću, a ja sam sjela gospođi Marini u krilo i prvo što sam joj rekla bilo je: 'Mogu li te zvati mama', rekla je Alina Grofelnik (32), Zadranka koja danas živi u Valpovu, a s osam je godina, prema odluci Centra za socijalnu skrb, izdvojena iz biološke obitelji i smještena u SOS Dječje selo Ladimirevci.
Dodaje kako je SOS mama Marina bila prilično zatečena jer djeca je uglavnom i nakon mnogo godina zovu "teta" zato što uglavnom svi imaju svoje biološke majke. Naravno, Marina je odmah pristala i rekla Alini neka je slobodno zove kako joj najviše odgovara. I tako su odmah na prvu postale nerazdvojne. Alina je napokon dobila majku kakvu je oduvijek priželjkivala. Ljubav, toplina i osobito sigurnost bili su ono za čime je najviše čeznula, što joj njezina majka nije mogla pružiti.
- U obitelji je vladao kaos. Roditelji su me dobili u vrijeme rata, u kasnijoj dobi, oboje su imali više od 40 godina. Već su i mama i tata iz prethodnih brakova svaki imali po dvoje djece. Nitko od te djece nije me prihvaćao, mislili su da sam višak. Bila sam još jedna usta koja treba nahraniti, a hrana je bila veliki problem. Kao i sve ostalo - rekla je Alina.
Roditelji su joj se ubrzo rastali, a mama je pronašla novoga partnera. Alinu su snašli novi problemi. Sad je pak živjela u obitelji u kojoj ju je maltretirao očuh.
- Nismo imali struje, grijanja, tople vode... Mama nije kuhala, odrasla sam na čipsu i krafnama. Išla sam od jedne bake do druge i samo pokušavala nažicati neki normalan obrok. U školu sam išla prljava, neuhranjena i puna ušiju. Mama me jedne zime u školu poslala u klompama. Tamo sam bila predmet sprdnje - kaže Alina te dodaje kako nije imala novac ni za knjige ni za odjeću te je još kao dijete otvoreno o tome svima govorila.
Sama je zvala policiju
- Na kraju su učenici i djeca skupili novac da mi se sve to kupi - kaže Alina.
Imala je samo pet godina kad je zbog dramatičnih situacija u obitelji sama nazvala policiju, a znala je u toj dobi i sama više puta otići u Centar za socijalnu skrb. Ali pomaka nije bilo. A onda su se upravo učiteljice u školi digle na noge i prijavile težak Alinin slučaj te su je nakon toga izdvojili iz obitelji.
- To mi je doslovno spasilo život. I vlastita majka mi je to znala reći. Uopće nije bila ljubomorna. Bila je svjesna da mi ne može pružiti ništa i to je bilo toliko bolno. Govorila mi je: 'Spasila si se'. Kad pored živih roditelja moraš odrastati negdje daleko od njih jer ti oni ne mogu pružiti ni ono osnovno u životu, to ti slomi srce - govori Alina.
Ipak, u SOS Dječjem selu se, kaže, osjećala kao princeza.
- Čista odjeća na meni, a kad sam bolesna, vode me doktoru. Već to je bilo nevjerojatno za mene - kaže Alina.
Najteže joj je padalo kad bi se uljuljala u taj život iz bajke u Ladimirevcima, a onda bi došli praznici i roditelji su imali pravo doći po svoju djecu. I njezini bi došli po nju, a život bi joj se opet preokrenuo naopačke.
- Nekoliko dana bi sve bilo super te bih uvijek pomislila kako se sve promijenilo i kako ćemo ipak biti sretni. Ali vrlo brzo bi se sve vratilo na staro, nije bilo ničega za jesti i svi stari problemi, svađe i maltretiranja opet su bili tu. Došao bi dan povratka, a ja sam bila rastrgana. Jedva sam čekala opet normalno živjeti u Ladimirevcima, a patila sam što odlazim. Ipak je to bila moja mama. Jako sam htjela da nije takva i da budemo sretne, ali to nije bilo moguće - sjeća se Alina i dodaje da su takve situacije na nju djelovale strahovito zbunjujuće.
A onda je napunila 15 godina i odlučila se vratiti u Zadar, dati obitelji još jednu šansu. Ali na kraju joj je to bio najgori period u životu.
- Već sam bila djevojka i sram je bio puno veći, a situacija kod kuće uvijek ista. Povratak je bio noćna mora. Išla sam u Centar za socijalnu skrb i molila ih da me vrate u SOS zajednicu mladih. Vratili su me tek na 18. rođendan. Voda mi je došla do grla. A onda sam tamo opet prodisala. Platili su mi maturalac, polaganje vozačkog ispita... Opet sam se osjećala kao čovjek. Upisala sam fakultet. Međutim, stres je nakon svih tih godina učinio svoje. Teško sam oboljela. Nagomilale su mi se svakakve bolesti, a najgori su bili problemi sa srcem. Morala sam ga operirati 2016. godine. Zbog svega sam i odustala od faksa. Psihički više nisam mogla podnijeti stres - kaže Alina, koja je potom upoznala današnjeg supruga.
On ju je, kaže, prihvatio upravo onakvu kakva je, otišao je u SOS Dječje selo upoznati ravnatelja i cijelu njezinu tamošnju obitelj. Svi su ga prihvatili i on njih. Vjenčali su se, a ravnatelj SOS sela pratio ju je do oltara. U braku su dobili dvoje djece, kćer (6) i sina (3).
Ravnatelj kao drugi otac
- Učim ih skromnosti, empatiji i važnosti obitelji. Učim ih da nam je dovoljno ono malo što imamo dok god smo u svoja četiri zida i svi na okupu - kaže sretna supruga i majka.
Alina se čak i zaposlila u SOS selu kao obiteljska pomoćnica koja radi s malom djecom do podneva, a nakon toga je raspoređena u neku od kuća gdje kuha, sprema, uči s djecom...
- Želim im biti primjer kao netko tko je doveo svoj život u red i uspio nakon odrastanja u SOS selu. Savršeno razumijem djecu koja su tamo i mislim da im mogu puno pomoći. I svoju djecu redovito vodim tu jer tu su moja SOS mama Marina, koju još obožavam, i čitava moja obitelj - ponosna je Alina.
Kaže da je biološkoj majci, sestri i svima ostalima iz svoje obitelji sve oprostila te da danas ima s njima dobar i blizak odnos.
- Danas i moja braća i sestre imaju djecu te se svi skupa nađemo ponekad i djeca nam se druže. I mama isto dođe i sve bude dobro. S njom sam nakon izlaska iz sustava socijalna skrbi s 24 godine puno puta pričala o svemu, puno sam plakala i shvatila da jednostavno nije mogla ni znala bolje. I bila je bolesna, a ja kao dijete to nisam znala i često sam je se sramila. Danas je teško bolesna. A ja ću nastaviti činiti sve da se povijest ne ponovi, da dokažem da ne moramo biti kao naši roditelji te da uvijek možemo bolje i da uvijek loše stvari možemo ostaviti iza sebe i okrenuti novu stranicu - kaže Alina.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
